Samo kritično, molim!
Književna kritika kao prostor susreta, čitanja i povezivanja hrvatske književnosti
Što znači biti književni kritičar u vremenu u kojemu se književnost neprestano širi preko granica jezika, prostora i kultura?
Samo kritično, molim Željke Lovrenčić zbirka je književnih ogleda nastalih iz autoričina dugogodišnjeg rada kao književne kritičarke, esejistice, prevoditeljice i proučavateljice hrvatskoga iseljeništva.
Knjiga obuhvaća prikaze hrvatske poezije i proze, književnoznanstvenih i povijesnih djela, kao i tekstove o hrvatskim piscima koji žive izvan domovine.
Posebno mjesto u njezinu radu zauzima prostor hispanoameričke književnosti i hrvatsko-hispanoameričkih književnih veza, pa se ova zbirka može čitati i kao svojevrsna književna karta koja povezuje različite zemlje, jezike, književnosti i kulturna iskustva.
Kritika između znanja i čitateljskog iskustva
Književna kritika često se nalazi između dviju krajnosti.
S jedne strane nalazi se potreba za znanjem, argumentacijom i preciznom analizom književnog djela. S druge strane nalazi se osobni susret čitatelja s knjigom – dojam, emocija, uživanje u tekstu i osjećaj da nas je neko djelo na neki način dotaknulo.
Željka Lovrenčić nastoji povezati upravo ta dva pristupa.
U njezinim prikazima postoji znanstvena upućenost, ali i osobni odnos prema knjizi i autoru o kojemu piše.
Biakova u predstavljanju knjige ističe da njezini tekstovi istodobno počivaju na dobroj upućenosti u činjenice povezane s djelom i autorom te na osobnoj čitateljskoj perspektivi.
Kritika tako nije samo presuda o tome vrijedi li neku knjigu čitati.
Ona postaje način da se knjiga bolje razumije.
Poezija u središtu
Velik dio knjige posvećen je suvremenoj hrvatskoj poeziji.
Lovrenčić piše o pjesničkim zbirkama Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića, Adolfa Polegubića, Darka Pernjaka i Ivana Bradvice, kao i o pjesnikinjama Ljerki Car Matutinović, Božici Brkan i Diani Burazer.
Pritom njezino zanimanje nije usmjereno samo na sadržaj pjesama.
Ona promatra i njihov stil, poetiku, oblikovanje pjesničkog svijeta i način na koji autor gradi vlastiti izraz.
Takvo čitanje omogućuje da pjesnička zbirka bude promatrana istodobno kao osobna ispovijest, umjetnički tekst i dio šireg književnog konteksta.
Kritičarka ne čita pjesmu izdvojeno od njezina autora i vremena.
Pokušava razumjeti iz kakvog iskustva ona dolazi i kakav se pjesnički svijet njome stvara.
Proza i različiti književni oblici
Iako poezija zauzima znatan prostor, Samo kritično, molim ne ograničava se na jedan književni žanr.
U knjizi su zastupljeni i prikazi romana, pripovijedaka, izbora iz stvaralaštva pojedinih autora te znanstveno-kritičkih djela.
Lovrenčić tako piše o proznim djelima Diane Rosandić Živković, o Jerku Ljubetiću i njegovu djelovanju kao promicatelja čileanskih pisaca u Hrvatskoj, kao i o zbirci pripovijesti Antuna Paveškovića s dubrovačkom tematikom.
Posebnu skupinu čine knjige koje objedinjuju ili sintetiziraju stvaralaštvo pojedinih autora, poput izbora iz djela Božidara Prosenjaka i Mladena Machieda.
Tu su i prikazi književnoznanstvenih i povijesnih knjiga – među njima studije Tina Lemca o Josipu Pupačiću, Sanje Knežević o književnom opusu Tomislava Marijana Bilosnića te povijesne studije Igora Žica o Lavalu Nugentu.
Raznovrsnost knjiga o kojima piše pokazuje i širinu autoričinih interesa.
Ona se ne zatvara u jednu književnu vrstu.
Književnost izvan domovine
Jedan od najzanimljivijih slojeva knjige nalazi se u tekstovima o hrvatskim piscima koji žive izvan Hrvatske.
To je područje posebno važno u cjelokupnom radu Željke Lovrenčić.
Ona se godinama bavi hrvatskim iseljeništvom, osobito onim na španjolskom govornom području, te književnim i kulturnim vezama između domovine i hrvatskih zajednica u svijetu.
U knjizi se zato pojavljuju autori iz različitih zemalja i kulturnih sredina.
Lovrenčić piše o Ljerki Toth Naumovoj iz Sjeverne Makedonije, Neli Stipančić Radonić iz Njemačke, Ljubici Kolarić Dumić iz Srijema, australskom piscu hrvatskih korijena Vladimiru Jakopanecu i australskom povratniku Dragi Šaravanji.
Time se pojam hrvatske književnosti širi izvan granica države.
Hrvatska književnost nije samo ono što nastaje u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili drugim hrvatskim gradovima.
Ona postoji i ondje gdje žive ljudi hrvatskih korijena, gdje se hrvatski jezik susreće s drugim jezicima i gdje se iskustvo iseljeništva pretvara u književnost.
Hrvatsko-hispanoamerički književni susreti
Upravo je taj prostor možda i najprepoznatljivije područje stručnog interesa Željke Lovrenčić.
U njezinoj knjizi hrvatska književnost ulazi u dijalog s Hispanoamerikom.
Pojavljuju se autori i književnici povezani s Čileom, Ognjenom Zemljom, Crnom Gorom, Mađarskom i drugim sredinama, ali posebnu važnost imaju pisci hrvatskog podrijetla iz Latinske Amerike.
Među njima su Eugenio, Guillermo i Vesna Mimica iz Ognjene Zemlje, Adrijan Vuksanović iz Crne Gore te čileanski pisci hrvatskog podrijetla Andrés Morales Milohnic i Sergij Vodanović.
Takvi tekstovi ne predstavljaju samo književne portrete.
Oni istodobno govore o putovima migracije, očuvanju kulturnog identiteta i nastanku književnosti na dodiru različitih kultura.
Hrvatska književnost kao prostor bez granica
Upravo se kroz iseljeničku književnost mijenja i naše razumijevanje pojma pripadnosti.
Pisac može živjeti tisućama kilometara od Hrvatske, pisati na drugom jeziku ili se kretati između više kulturnih prostora, a ipak u svojem stvaralaštvu nositi iskustvo hrvatskog podrijetla.
Takvi autori pripadaju istodobno različitim svjetovima.
Njihova književnost nije nužno ni potpuno hrvatska ni potpuno strana.
Ona može biti hibridna, višekulturna i višestruko pripadna.
Željka Lovrenčić upravo takve književne dodire čini vidljivima.
Njezin rad tako ima i širu kulturnu vrijednost: povezuje autore koji bi bez takvog istraživanja mogli ostati izvan glavnih književnih tokova.
Prevoditeljica kao kritičarka
Nije slučajno što je autorica ove knjige istodobno i prevoditeljica.
Prevođenje i književna kritika međusobno se nadopunjuju.
Prevoditelj mora pažljivo čitati.
Mora razumjeti ne samo značenje riječi nego i ritam, stil, kulturni kontekst, aluzije i ono što se nalazi između redaka.
Kritičar radi nešto slično.
I on mora ući u tekst, prepoznati njegove slojeve i objasniti ih drugome.
U radu Željke Lovrenčić ta se dva iskustva prirodno susreću.
Njezino poznavanje španjolskog jezika i hispanoameričke književnosti omogućuje joj da hrvatske autore promatra u širem međunarodnom kontekstu, ali i da književne utjecaje i veze prenosi u hrvatski kulturni prostor.
Prijevod kao književni most
Lovrenčić se u knjizi bavi i prijevodnom književnošću.
Piše o Machiedovu izboru i prijevodima poezije Juana Ramóna Jiméneza te o Maruninu prevođenju djela bolivijskog književnika japanskog podrijetla Pedra Shimosea Kawamure.
Prijevod se tako pojavljuje kao još jedan oblik književnog povezivanja.
Knjiga može prijeći granicu samo ako je netko prevede.
Autor može postati poznat u drugoj zemlji samo ako netko njegov tekst prenese u drugi jezik.
U tom smislu prevoditelj nije samo posrednik između jezika.
On je i graditelj književnih mostova.
Kritika koja približava knjigu čitatelju
Jedna od važnih značajki Lovrenčićinih kritika jest njihova prohodnost.
To je osobito važno u vremenu kada se književna kritika ponekad udaljava od šireg čitateljstva i postaje razumljiva prvenstveno stručnjacima.
Tin Lemac u pogovoru knjizi ističe upravo tu osobinu njezina pisanja: kritički tekstovi ostaju stručni, ali istodobno imaju sposobnost približiti se širem krugu čitatelja.
To ne znači pojednostavljivanje književne kritike.
Naprotiv.
Stručnost ostaje prisutna, ali je predstavljena tako da ne zatvara vrata čitatelju koji nije književni teoretičar.
Kritika tada ponovno dobiva jednu od svojih temeljnih funkcija:
pomoći čitatelju da vidi ono što možda sam nije odmah vidio.
Između objektivnosti i osobnog dojma
Književna kritika uvijek nosi određenu napetost.
Kritičar treba biti dovoljno udaljen da može procijeniti djelo, ali i dovoljno blizu da ga može doživjeti.
Ako je kritika potpuno hladna, može izgubiti osjećaj za književnost.
Ako je potpuno impresionistička, može izgubiti argument.
Lovrenčić pokušava održati ravnotežu između tih dviju pozicija.
U njezinim tekstovima postoje činjenice, biografski podaci, književnopovijesni kontekst i analiza sadržaja i stila, ali postoji i osobni doživljaj.
Upravo ta kombinacija omogućuje joj da o knjigama govori i kao stručnjakinja i kao čitateljica.
Književni portreti
Samo kritično, molim može se čitati i kao zbirka književnih portreta.
Svaki prikaz donosi nešto o knjizi, ali istodobno i nešto o njezinu autoru.
Lovrenčić obraća pozornost na životopis, književni put, kulturno okruženje i okolnosti u kojima je pojedini pisac stvarao.
Na taj način knjige ne ostaju izolirani predmeti.
One postaju dio života svojih autora.
A autori postaju dio šire književne povijesti.
Takav pristup posebno dolazi do izražaja kod pisaca hrvatskih korijena izvan domovine, čiji se životni putovi često protežu između više država i kultura.
Knjiga kao književna karta
Ako se Samo kritično, molim promatra u cjelini, pred čitateljem se postupno pojavljuje svojevrsna književna karta.
Na njoj se susreću suvremeni hrvatski pjesnici i prozaici, književni znanstvenici, povjesničari, prevoditelji i pisci hrvatskih korijena koji žive na različitim stranama svijeta.
Zagreb se povezuje s Čileom.
Hrvatska s Meksikom.
Domovina s iseljeništvom.
Poezija s prozom.
Književnost s poviješću.
A hrvatski jezik s drugim jezicima.
Upravo je u tome jedna od glavnih vrijednosti ove knjige.
Ona ne prikazuje književnost kao zatvoren sustav.
Prikazuje je kao mrežu odnosa.
Kritika kao oblik pamćenja
Književna kritika ima još jednu važnu funkciju.
Ona čuva trag o književnom trenutku.
Knjige se pojavljuju i nestaju iz knjižara. Čitateljska pažnja prelazi s jednog autora na drugoga. Neki pisci postanu široko poznati, dok drugi ostanu na rubu.
Kritički tekst može sačuvati zapis o tome što se u određenom trenutku događalo u književnosti.
Samo kritično, molim obuhvaća recentno književno razdoblje od 2016. do 2020. godine i upravo zbog toga predstavlja i svojevrsni dokument jednog dijela suvremenog hrvatskog književnog života.
Čitajući knjigu danas, možemo je promatrati kao zapis o autorima, knjigama i književnim interesima koji su obilježili to razdoblje.
Kritičarka širokog raspona
Željka Lovrenčić u ovoj knjizi pokazuje izrazitu širinu interesa.
Poezija, proza, književna teorija, povijest, prijevod, iseljenička književnost i hispanoamerička kultura nisu za nju odvojena područja.
Ona ih povezuje.
Takav pristup proizlazi iz njezina vlastitog profesionalnog puta.
Kao književnica, prevoditeljica, urednica, znanstvenica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva razvila je perspektivu koja književnost promatra istodobno iz više smjerova.
Zato Samo kritično, molim nije samo zbirka recenzija.
To je knjiga o književnosti koja se neprestano kreće između tekstova, autora, jezika i kultura.
Kritika koja povezuje
Naslov knjige – Samo kritično, molim – zvuči pomalo zaigrano.
Ali iza njega stoji ozbiljan odnos prema književnosti.
Biti kritičan ne znači biti negativan.
Kritičnost znači gledati pažljivo.
Razlikovati.
Uočavati.
Postavljati pitanja.
Prepoznati vrijednost, ali i uočiti slabosti.
A prije svega – ozbiljno shvatiti književno djelo.
Željka Lovrenčić u svojim tekstovima upravo tako pristupa knjigama.
Njezin kritički sud proizlazi iz čitanja, znanja i iskustva, ali nije lišen osobnog odnosa prema književnosti.
Zato njezina kritika ne služi samo ocjenjivanju.
Ona služi povezivanju autora i čitatelja, Hrvatske i svijeta, književnosti i njezina kulturnog konteksta.
O knjizi
Željka Lovrenčić
Samo kritično, molimŽanr: Ogledi
Urednica: Zorka Jekić
Recenzija (predgovor): dr. sc. Dunja Detoni Dujmić
Recenzija (pogovor): dr. sc. Tin Lemac
Kazalo osoba: Ivan Bekavac BasićUvez: tvrdi
Broj stranica: 206
Format: A5
ISBN: 978-953-8136-98-6Maloprodajna cijena: 13,00 €
Izdanje: Biakova
Knjigu možete naručiti ovdje: Biakova.
O autorici
Željka Lovrenčić književnica je, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito hrvatske književnosti na španjolskom govornom području. Piše eseje, književne kritike i putopise.
Rođena je 1960. godine u Koprivnici. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost, a magistrirala filologiju. Doktorski rad Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena obranila je 2011. godine.
Šest godina živjela je u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na UNAM-u i Colegio de México, dok je u Čileu radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskom veleposlanstvu u Santiagu.
Radila je i kao voditeljica knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, radijska voditeljica u Punta Arenasu te voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama, uredila je 18, a prevela 67 knjiga. S hrvatskoga je na španjolski prevela djela niza suvremenih hrvatskih autora, dok je sa španjolskog na hrvatski prevodila djela autora poput Miguela de Cervantesa, Juana Rulfa, Carlosa Fuentesa, Elene Poniatowske, Ernesta Sábata, Marija Benedettija i Pabla Nerude.
Njezini su tekstovi objavljivani u Hrvatskoj i inozemstvu, a sudjelovala je na brojnim književnim i znanstvenim skupovima.
Članica je Društva hrvatskih književnika, dopisna članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, Hrvatskoga diplomatskog kluba i Hrvatsko-hispanskoga društva.
Posebno se istaknula u povezivanju hrvatskih autora s književnim i kulturnim sredinama Španjolske i Latinske Amerike. Kao predsjednica Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja hrvatskih autora u nizu zemalja, među kojima su Španjolska, Nizozemska, Rumunjska, Meksiko, Bolivija, Čile, Kuba, Kolumbija i Australija.
Za svoj rad dobila je brojna priznanja, među ostalim priznanja i zahvale bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad Alvear, a počasna je građanka Porvenira na krajnjem jugu Čilea, na području Ognjene Zemlje, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.
Osvrti na knjigu
Knjigu otvara predgovor dr. sc. Dunje Detoni Dujmić, koja ističe širinu i vrijednost Lovrenčićina književnokritičkog rada.
Prema njezinu čitanju, autorica se kreće između različitih žanrova i književnih područja, ali pritom uvijek zadržava izrazitu informiranost o autoru, njegovu djelu i kulturnom kontekstu.
Posebno se ističe njezin rad na povezivanju hrvatske domovinske i iseljeničke književnosti, kao i njezin doprinos razumijevanju hrvatsko-hispanoameričkih književnih veza.
Pogovor knjizi napisao je dr. sc. Tin Lemac, koji naglašava tri važne osobine njezine kritike: informativnost, prohodnost i stručno utemeljenu vrijednosnu prosudbu.
Prema Lemcu, Lovrenčićini tekstovi uspijevaju povezati biobibliografske podatke, sadržajnu analizu i poetičko-stilističko znanje, a pritom ostaju dovoljno otvoreni da mogu doprijeti i do širega kruga čitatelja, izvan strogo znanstvene i stručne javnosti.
Upravo se u tome može pronaći i bit knjige Samo kritično, molim.
Ona pokazuje da književna kritika ne mora biti zatvorena u akademski prostor.
Može biti stručna, a čitljiva.
Može biti analitična, a osobna.
Može biti kritična, a istodobno puna poštovanja prema književnosti.
I možda je upravo zato najvrjednija onda kada nas nakon pročitanog kritičkog teksta natjera da sami poželimo uzeti knjigu u ruke i čitati.
